Sunčanog junskog vikenda 2019 g. zaputio sam se da posjetim gorsko oko u njedrima planine Konjuh pod nazivom Paučko jezero i okušam sreću u fotografisanju wildlife svijeta. Paučko jezero je prirodno jezero smješteno u šumi na pola puta između Kladnja i lokaliteta Muške vode, istinski smiraj za srce i dušu od vječito tegobnih bosanskih tema. Samo jezero nije direktno vezano za naslov ove priče, stoga će biti obrađeno u posebnom blogu jer Paučko to itekako zaslužuje.
Vozeći se prema Kladnju, negdje na sredini puta izmedju Stupara i Kladnja, na najvećoj koti koja sadrži relativno dug pravac tog nezahvalnog puta, ugledao sam grabljivicu škanjca mišara u niskom letu. Samo što sam pomislio da je to idealna prilika za dobru fotku, ugledao sam drugu pticu kako leži na putu. Automatski sam smotao volan, skrenuvši na obližnje proširenje. Izletio sam iz auta kako bih provjerio koja je ptica u pitanju i da li daje znakove života. Signalizirao sam ostalim vozačima da uspore kako ne bi prešli preko nje. Bila je to kraljica šume, poznavalac svih šumskih tajni i njenih stvorenja- vječno bajkovita ŠUMSKA SOVA. Nažalost, jedan prelet preko puta je bio koban za nju. 🙁 Pretpostavljam da je za sovu saobraćaj bio koban, kao puno puta prije ovoga za mnoge vrste životinja.
Odjednom, začuo se prodoran i strašan krik škanjca koji mi je sledio krv u žilama. I ranije sam nebrojeno puta svjedočio njegovom javljanju koje je čak pitomo, ugodno za uho ali nikada ovako. Kao da je u pitanju bio drevni krik povrijeđene divlje ptice, kreštavi krik dinosaurusa iz pradavnih vremena, koji u tik sekunde zamrzne sva osjetila, budeći ogromno strahopoštovanje. Letio je 20-tak metara iznad, nije se plašio i nije odustajao od preleta. Iskoristio sam priliku i napravio par fotografija škanjca u niskom letu i dalje pod utiskom njegovog prodornog krika koji je kao žilet, rezao kroz zrak dopirući u svaku ćeliju moga tijela.
Sklonio sam sovu sa ceste, ostavio u obližnji šumarak i zaklonio lišćem. Na sovi nije bilo vidljivih povreda, oči su joj bile izvrnute naopako i doimala se spokojno. Pokorno stojeći iznad nje odao sam joj počast minutom šutnje. Ona je već uveliko na putu prema svijetu drevnih šuma gdje je čekaju sestre kako bi djelile nove mudrosti. Škanjac iznad nas je letio još neko vrijeme, ne prestajući se divljački oglašavati i zatim je odjezdio. Usljed iznenadne navale adrenalina i čudnog uzbuđenja zbog situacije u kojoj sam se našao i sam sam kriknuo za njim i mahnuo mu. Pitam se šta je htio, da li je bio uznemiren mojim uplivom u njegove zamisli, da li su možda u pitanju prirodni neprijatelji koji su bili u frci neposredno prije tragičnog događaja, da li je htio brz zalogaj ili nešto sasvim drugo?
U svakom slučaju sile prirodnih zakona drastično prevazilaze percepciju i zakržljale instinkte tehnološki opterećenog čovjeka i osjetih se u momentu zarobljen u kavezu sopstvenih rutina jer nikad neću saznati odgovor. Ohrabrio sam sebe idejom da ću pokušati svjedoćiti ovakvim prirodnim fenomenima kroz objektiv aparata i tako se barem na sekundu približiti nepoznatom svijetu iz drevnih vremena.
Almir Hukić